Virtualna stvarnost okružuje vas grebenom – i prožima vas njime.

„Znanstvenicima se govori da ne smiju biti previše emotivni jer se naš rad svodi na brojeve. No, ako se bavite proučavanjem koraljnih grebena, to je gotovo nemoguće.” A katkad, samo katkad, emocija je upravo ono što je potrebno da se stvari pokrenu s mrtve točke. Za Madeline St Clair, koja je ujedno i kinematografkinja, unošenje tih osjećaja u vlastiti rad jednostavno je neizbježno. Njezin je cilj, naime, osvojiti srca i umove ljudi koji na propadanje koraljnih grebena gledaju kao na nešto što se jednostavno događa nekom drugom.

No unatoč tome, ona zna da je jedna stvar gledati ta golema, prekrasna prostranstva na zaslonu, a sasvim druga vlastitim očima doživjeti njihov koloritet, dinamiku i životnost. Stoga je jednako teško, ako ne i teže, prenijeti onaj duboki, gotovo fizički osjećaj šoka i gubitka koji vas preplavi kada se prvi put susretnete s uništenim i umirućim koraljnim grebenom. „Nevjerojatno je teško ljude iz njihovih domova prenijeti u ovaj podvodni svijet i postići da u isto vrijeme osjete i ljepotu ovog ekosustava i hitnost situacije u kojoj ga gubimo”, kaže ona. „Zato sam objeručke prihvatila priliku da snimim koraljne grebene Sejšela u virtualnoj stvarnosti.”

No mnogo se toga moralo poklopiti i prije nego što je snimljen prvi kadar. „Morali smo pronaći jedan devastirani i jedan zdravi greben kako bismo mogli pokazati razliku”, objašnjava Madeline. „Surađivali smo na tome s udrugom Nature Seychelles i pronašli malo, ali nevjerojatno lijepo područje s koraljima – mnoštvo različitih vrsta, potpuno netaknutih.” No, to je savršenstvo imalo svoju cijenu. „Bilo je tu golemo mnoštvo onoga što zovemo valno gibanje – gdje se voda kreće s jedne strane na drugu”, objašnjava ona. „To je najčešće mjesto gdje valovi guraju i povlače uz samu obalu, što je sjajno za koralje – i zato su bili tako zdravi – ali ne i za snimanje, osobito u virtualnoj stvarnosti, koja zahtijeva stabilnost kadra.” Zato su krenuli u potragu za drugim mjestom s jednako netaknutim koraljima, ali s manje gibanja vode.

Nisu uspjeli pronaći takvo mjesto.

„Pronalaženje devastiranih staništa bilo je jednostavno, na njih se moglo naići na svakom koraku. Neke su već potpuno prekrile alge, što je iduća faza u odumiranju ekosustava koraljnog grebena, dok su drugi bili pretvoreni u obične ruševine. Bilo je to vrlo teško, vrlo emotivno.” Zato su se vratili na početnu lokaciju. Bila je to njihova jedina šansa. 

Rad pod vodom s fotoaparatom u rukama pravi je doživljaj, što je ubrzo shvatila i Kate Craggs iz organizacije Coral Spawning International kad je započela s fotogrametrijom koraljnih grebena na Sejšelima. Kao prvo, pripreme su iznimno zahtjevne. Neprestane provjere opreme osiguravaju da je fotoaparat u potpunosti vodootporan (jer čak i najmanje propuštanje podvodnog kućišta može značiti katastrofu). Kao drugo, fotoaparat mora biti stabilan u vodi. „Zadnje što želite jest da oprema lagano tone ili da previše pluta; želite da savršeno neutralno leži u vodi kako vas ne bi povlačila prema gore ili dolje”, objašnjava Madeline. Sve se to odvija u bazenu, i to znatno prije samog ulaska u more.

Nakon toga sve ovisi o dobrom pozicioniranju. „Opće pravilo kod virtualne stvarnosti jest da se snima u visini glave. Ali mi ronimo u vodoravnom položaju, tako da to nije moguće”, kaže ona. Nekoliko su dana isprobavali sve moguće položaje pod vodom. Stalno su iznova skidali i postavljali vodootporno kućište te uz pomoć pumpe stvarali tlak kako bi svaki put mogli provjeriti snimke. Kad se tome pribroji stalno navlačenje i skidanje ronilačke opreme za Madeline i njezinu sigurnosnu roniteljicu Sophie, svako je testiranje trajalo satima. „Morali smo pronaći savršeno mjesto za potpuni doživljaj koralja, ali pritom biti dovoljno udaljeni da fokus i dubinska oštrina budu ispravni.”

A budući da nije bilo drugih netaknutih lokacija, pritisak je bio velik. Snažno gibanje valova bacalo ih je s jedne na drugu stranu, naprijed i natrag dok su pokušavali snimati. Uložili su zadnji atom snage kako bi snimka ostala što mirnija i kako bi se izbjegla mučnina kod gledatelja, ali došlo je do točke kada je gibanje valova bilo toliko snažno da je bilo nužno posegnuti za „malo snalaženja”. „Privezali smo utege za stativ ronilačkim pojasevima i pričvrstili bovu kako bismo lakše spustili tu tešku opremu na morsko dno. Nakon toga montirali smo kameru s VR objektivom kako bismo mogli snimati, a da nas gibanje valova stalno ne ometa.”

Nevjerojatna snaga vode pretvorila je ovaj naizgled jednostavan zadatak u golem zajednički trud – Madeline, Sophie i tim iz udruge Nature Seychelles udružili su snage na petnaest metara dubine kako bi nadvladali valove i učvrstili stativ za morsko dno. „Dno je bilo pješčano i nestabilno, sve se oko nas micalo, a more nas je sve bacalo s jedne strane na drugu. No rezultati su bili vrijedni truda.” 

Bilo je to snimanje koje je sve uključene dovelo do granica izdržljivosti. „Bili smo puni adrenalina, znali smo da ide dobro, ali svi su na kraju svakog dana bili emocionalno i fizički iscrpljeni. Više puta smo ulazili i izlazili iz vode, sa svim što to sa sobom nosi. Nakon ronjenja pripremili smo svu opremu i prebacili snimke kako bismo ih mogli pregledati i učiti iz njih za snimanje sljedećeg dana.” Tako je svaki dan počinjao u 5:00 h, kako bi izbjegli gibanje valova, i završavao kasno u noć.

„Ali ovo je san – moći približiti koraljne grebene ljudima”, kaže Madeline. „Postoji izreka koja kaže da 'štitiš ono što voliš', ali ja smatram da ne možeš voljeti ono što ne poznaješ. Zato se nadam da će ljudi koji gledaju ovaj VR dokumentarac nešto naučiti, ali također se nadam da će moći preuzeti dio moje emocije, moje ljubavi i divljenja prema koraljnim grebenima i osjetiti nešto sami. Da uvide koliko je potrebno hitno djelovati, ali i da osjete nadu.”

Pratite napredak naše suradnje s organizacijom Coral Spawning International i udrugom Nature Seychelles ovdje na PRIKAŽI.